| Abstract (croatian) | Kao posljedica III. znanstveno-tehnološke revolucije uvjetovane razvitkom informacijsko-komunikacijske tehnologije, biotehnologije, automatizacije, kibernetizacije..., klasična ekonomija koja se temeljila na radu, zemlji i kapitalu postala je ekonomija znanja (engl.: knowledge economy) u kojoj ključnu ulogu ima intelektualni kapital, odnosno stvaralačka primjena znanja u proizvodnji. Komercijalizacija, odnosno pretvaranje znanja u novu ekonomsku vrijednost postala je mjera gospodarske konkurentnosti. U najrazvijenijim zemljama svijeta više od polovice BDP-a zasniva se na intelektualnom kapitalu, dok u najjačim svjetskim brandovima (Coca-Cola®, GE, IBM®, Microsoft®, McDonald`s®...) intelektulani kapital čini više od 75 % ukupne tržišne vrijednosti. EU se krajem 1990-tih godina suočila s tzv. „europskim paradoksom“ odnosno spoznajom da visoka znanost ne proizvodi automatski nove tehnologije i gospodarski rast, zbog čega EU zaostaje za npr. SAD i Japanom, dakle zemljama koje 2 – 3 puta više iz BDP-a izdvajaju za znanost te u odnosu na EU (64, 32 %) imaju značajno veći udio industrije u ukupnom R&D-u (72, 4 %, odnosno 78, 53 %). Zaokret u politici EU koji je usmjeren na jačanje interakcije industrije i znanosti, komercijalizaciju znanja, veće ulaganje u znanost te postizanje cilja da EU postane „najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo znanja“, put je kojem treba težiti i Hrvatska. Aktualna gospodarska kriza i strukturalna kriza u Hrvatskoj, uz mjere gospodarske politike, zahtijevaju i promjene obrazovnog i znanstvenog sustava koji nije u potrebnoj mjeri u funkciji gospodarske konkurentnosti (npr. obrazovna struktura radne snage nije kompatibilna potrebama tržišta, razmjerno nizak udio studenata prirodnih i tehničkih znanosti itd.). Također, izvozni sektor, posebice prerađivačka industrija koja ima najveći udio u izvozu (91, 4 %), treba postati osnovni potrošač inovacija i obrazovanja u koje ulaže država, što zahtjeva promjenu strukture znanstvenih programa i projekata. Bez potražnje izvoznog sektora za proizvodima "društva znanja" čitav projekt svest će se na stvaranje skupe i obrazovane radne snage za koju nema dugoročno održivih radnih mjesta u RH. |
| Abstract (english) | As a consequence of the 3rd Scientific-Technical Revolution caused by the development of ICT, biotechnology, automatization, cybernetisation..., the classical economy that was based on labour, land and capital was transformed into the knowledge economy, where the main role is played by intellectual capital, i.e. by the creative application of knowledge in production. Commercialisation, that is, transformation of knowledge into a new economic value became a benchmark of economic competitiveness. More than half of GDP of the world's most developed countries is based on intellectual capital, whereas intellectual capital accounts for more than 75% of the overall market value in the most powerful global brands (Coca-Cola®, GE, IBM®, Microsoft®, McDonald`s®...). At the end of the 1990-ies, the European Union was facing the so-called „European paradox“, that is, the conjecture that high science does not automatically produce new technologies and economic growth, due to which the EU lags behind countries such as the USA and Japan, which allocate 2-3 times more GDP funds to science in comparison with the EU (64.32%), and where the share of industry in total R&D is significantly higher (72.4 % and 78.53 % respectively). A turning point in the EU policy, which focuses on strengthening interaction between industry and science, commercialising knowledge, increasing investments in science and achieving the objective of transforming the EU into „the most competitive and dynamic knowledge economy“ is a path that Croatia should aspire to. The current economic crisis and structural crisis in Croatia, in addition to economic policy measures, necessitate changes in the education and scientific system, which is not in the function of economic competitiveness to the required extend (e.g. the education structure of Croatia's labour force is not compatible with the requirements of the market, the share of students of natural and technical sciences is relatively low, etc.). In addition, the export sector, in particular the processing industry that has the highest share in exports (91.4%) should become the main consumer of innovations and education where the state appears as an investor, and this calls for changes in the structure of scientific programmes and projects. Without the demand of the export sector for products of the „knowledge economy“ the entire project will boil down to creating expensive and welleducated labour force for which there would be no sustainable jobs in Croatia over the long term. |
