Otpadne vode iz industrija koje koriste sintetska bojila predstavljaju ekološki problem, zbog kemijske stabilnosti bojila i otpornosti na razgradnju pomoću mikroorganizama. Adsorpcija je jedna od najčešće korištenih i najučinkovitijih metoda za uklanjanje bojila iz otpadnih voda, pri čemu se upotrebom odgovarajućeg adsorbensa osigurava kakvoća efluenta za ispust u prirodne prijemnike. Cilj ovog rada bio je ispitati potencijal šest bioadsorbensa za uklanjanje malahitnog zelenila iz vodenih otopina adsorpcijom. Kao bioadsorbensi korišteni su lignocelulozni otpadni materijali drvne industrije (piljevine topole, hrasta i bukve) i prehrambene industrije (repini rezanci, pivski trop i trop jabuke). Postotak uklanjanja malahitnog zelenila iz vodene otopine bojila koncentracije 15 mg L-1 (madsorbensa = 1 g, Vadsorbata = 100 mL, t = 25 ⁰C, vrijeme kontakta 300 min) iznosio je više od 90 % za sve korištene bioadsorbense. Piljevina topole i pivski trop pokazali su se najpogodniji za daljnja istraživanja, pri čemu je ispitan utjecaj početne koncentracije bojila, mase adsorbensa, temperature i pH na postotak uklanjanja malahitnog zelenila. Smanjenjem početne koncentracije bojila i povećanjem mase adsorbensa došlo je do povećanja postotka uklanjanja, što je najbolje vidljivo u prvih 30 min eksperimenta kada je uklanjanje bojila najintenzivnije, dok je nakon 300 min razlika u postotku uklanjanja vrlo mala za sve provedene eksperimente. Temperatura nije imala značajnijeg utjecaja na postotak uklanjanja bojila, dok je smanjenje pH (pH 2,5) uzrokovalo značajno smanjenje postotka uklanjanja bojila za oba bioadsorbensa. Obojeni pivski trop biološki je obrađen pomoću gljive bijelog truljenja T. versicolor uzgajane u uvjetima fermentacije na čvrstim nosačima u trajanju od 30 dana, pri čemu je došlo do kontinuiranog porasta ukupne promjene boje i promjene intenziteta boje fermentiranih uzoraka u odnosu na abiotičku kontrolu.